Malo premijera i solidan kvalitativni prosjek

Program i ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala bogat je, raznovrstan i zanimljiv. Tijekom prve polovice njegova trajanja zbivanja je mnogo, gledatelji uobičajeno hrle u Vespazijanovu arenu, Istarsko narodno kazalište i na ostale festivalske lokacije, a u tome ih ne može ozbiljnije omesti ni pokoji iznenadni pljusak. No očekivani šušur, promocije filmskih i filmofilskih knjiga, bogat glazbeni program u kojem sudjeluju i kantautorica Miach, DJ Mario Kovač, bendovi Nipple People, IDEM i Rundek Eko Trio te velik broj popratnih zbivanja ipak ne mogu prikriti jednu činjenicu. U sklopu središnjeg programa hrvatskog filma premijerno će biti prikazana samo dva dugometražna igrana filma te jedno i pol dokumentarno ostvarenje dugog metra. Ovo „i pol“ odnosi se na doks Paviljon 6 autora Gorana Devića, koji je već prikazan na ZagrebDoxu, a još početkom prošle godine nedovršenog su ga otkupile kuće BBC i Al Jazeera, no koji još nije doživio redovitu kinodistribuciju.

Kadar iz filma Paviljon 6

Otvaranje 72. Pulskog filmskog festivala

Kadar iz filma Bumbarovo ljeto

Dokumentarci u
glavnoj konkurenciji

Uvođenje dokumentaraca u glavnu konkurenciju, s čime se počelo na jubilarnom 70. festivalu, dosad je pokazalo odlične rezultate, pa ne treba sumnjati da će tako biti i ove godine. Pogotovo stoga što je drugi dokumentarac ujedno i najgledaniji domaći film u kinima ove godine, sjajni Fiume o morte! Igora Bezinovića. O njemu smo u Vijencu već pisali u vrijeme kinopremijere, pa sad recimo samo da je riječ o dosad najboljem Bezinovićevu filmu, odlično koncipiranom i izvedenom hibridnom uratku koji imponira promišljenošću i zrelošću pristupa liku i (ne)djelu talijanskog fašista Gabrielea D’Annunzija, odnosno njegove vladavine Rijekom od rujna 1919. do siječnja 1921. godine.

S druge strane Paviljon 6 jednostavan je „klasični“ Devićev dokumentarac izveden za njega standardnom metodom „muhe na zidu“, odnosno metodom bilježenja razgovora i ponašanja ljudi u nekom prostoru. Ovaj put to je paviljon iz naslova na Zagrebačkom velesajmu gdje su se u vrijeme pandemije koronavirusa organizirala masovna cijepljenja. Devića je ta tema zaintrigirala, te je određeno vrijeme kamerom pratio više osoba tijekom čekanja u dugim redovima, kao i kasnije, nakon cijepljenja. Dramaturški koncipiran tako da se sugerira vrijeme zbivanja od jednog dana, od jutra do večeri kada se paviljon zatvara, film donosi razmišljanja, strahove i dvojbe tih ljudi, pri čemu se mogu čuti i različite teorije urote, primjerice ona da je virus djelo izvanzemaljaca. Paviljon 6 izuzetno je uspio opservacijski dokumentarac, narativno i dramaturški vrlo skladno koncipiran, koji mnogo govori o nama i našem društvu danas i ovdje. Dakako, ponešto i od onoga što ne bismo željeli znati. Ali to i jest odlika odličnih (dokumentarnih) filmova.

Humorna egzistencijalna drama splitskog debitanta

Festival je otvoren svečanom projekcijom humorne mozaične egzistencijalne drame Južina u režiji splitskog debitanta Ante Marina. Ostvarenje koje dijelom asocira na poetiku kratkih priča Raymonda Carvera i na njima temeljenog filma Kratki rezovi Roberta Altmana priča je o stanarima jedne zgrade u Splitu, o njihovim životima i načinima na koje se ti životi prepleću. Likovi su vrlo slikoviti, a glumice i glumci koji ih tumače, među kojima je i reper Grše, redom vrlo uvjerljivi. Važan su element filma četiri pjesme kultnog splitskog kantautora Tome Bebića, koje se inteligentno koriste za opisivanje stanja likova i šire priče, a dijelom i za građenje određenih dramskih tenzija. Problem je, međutim, što je nekoliko manje važnih likova suvišno, na njih se nepotrebno troši vrijeme, a neki su prilično iritantni. Autorov odgovor mogao bi biti da je tako i u životu, da svakodnevno gubimo vrijeme na nepotrebne ljude koji nas umaraju, ali stvar je u tome što bi film trebao biti slika života iz koje su izbačeni nepotrebni dijelovi. Iz ovog baš i nisu, a cjelini uz to nedostaje dramaturške konzistentnosti i „ispeglanosti“, da bi se pred kraj ista počela raspadati u pretjeranom brbljanju i dobrim dijelom ishitrenoj i nemotivirano tragičnoj završnici, što se pak može pripisati neiskustvu i pretjeranim ambicijama redatelja koji je ujedno i scenarist. Film je zamišljen kao prvi nastavak buduće trilogije, pa se valja nadati da će u ostvarenjima Bura i Bonaca takvi nedostaci biti ispravljeni.

Trom, neinventivan i narativno ishitren premijerni naslov

Drugi premijerni festivalski naslov Bumbarovo ljeto ozbiljno je razočaranje, što se ne bi očekivalo na temelju imena redatelja Daniela Kušana i autorice romana Tajanstveni svjetionik, na kojem je temeljena priča filma, Maje Gluščević. Dok se Kušan specijalizirao ne samo za režiju filmova za djecu (Koko i duhovi, Ljubav ili smrt), a bio je i suscenarist Zagonetnog dječaka, nego i za adaptacije popularnih dječjih romana, pokojna Maja Gluščević bila je (su)scenaristica filmova Kapetan Mikula Mali i Vuk samotnjak, kao i serije Jelenko. Njihov spoj, nažalost, nije urodio priželjkivanim rezultatom, jer priča o skupini djece koja spletom okolnosti jednog ljeta na svjetioniku pronađe otetog tamnoputog dječaka te biva uvučena u slučaj trgovine ljudima pati od redateljske tromosti i neinventivnosti, dramaturških i narativnih ishitrenosti i prečaca te mahom neuvjerljivih nastupa mlade glumačke postave koja svoje replike većinom recitira, ponekad i bez razumijevanja. Gledljivost donekle jamče tek raspoloženi glumački nastup Frane Maškovića kao šarmantnog negativca i atraktivne lokacije otoka Zlarina na kojem je film sniman, a za koje je zaslužan i snimatelj Ivan Zadro, nagrađivan za rad na adaptaciji Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića u režiji Milana Trenca.

Što posjetitelje očekuje na daljnjem programu

Do kraja festivala posjetitelje očekuje još jedna domaća premijera, animirani film Svi operateri su trenutno zauzeti Dalibora Barića, autora Slučajne raskoši prozirnog vodenog rebusa koja je prije četiri godine ušla u uži izbor kandidata za oskarovsku nominaciju. Izvan konkurencije bit će prikazani i intrigantni dokumentarci Slavko Kopač: Barbarska profinjenost autora Dražena Majića i Zaboravljeni Dream Team redatelja Jure Pavlovića. Dok prvi film donosi istraživački portret jednog od najimpresivnijih i najizvornijih domaćih umjetnika 20. stoljeća, drugi je podsjećanje na posljednju košarkašku reprezentaciju nekadašnje Jugoslavije koja se 1991. godine, usred početka rata i raspada države, na Europskom prvenstvu u Italiji protiv zemlje domaćina borila za zlatno odličje. O tim filmovima bit će više riječi u prvom jesenskom broju Vijenca, a ovdje još izdvajamo vrlo zanimljiv, šarmantan i duhovit glazbeno-biografski dokumentarac Praslovan autora Slobodana Maksimovića, o liku i djelu Zorana Predina, frontmena benda Lačni Franz, kantautora i šansonijera, jedinog glazbenika koji je tijekom 45 godina karijere objavio jednako toliko albuma. U neposrednom i iskrenom filmu o njemu govori niz umjetnika, od Miljenka Jergovića i Pere Lovšina do Gabi Novak i nedavno preminulog Matije Dedića.